Da biste bolje razumjeli, a i shvatili kako, čak i četvrt stoljeća od neovisnosti, funkcionira neefikasna država u ovoj prelijepoj zemlji, dovoljno je provozati se dvjestotinjak kilometara od Bijeljine do Sarajeva.

Na toj, za dugoprugaše skromnoj dionici, čak i tromo oko će opaziti trule skelete bivših socijalističkih tvornica, oronule starinske kuće sa ili bez duše u njima, gvozdene kostrure bivših poljoprivrednih zadruga, brojne šljunkare za bespravnu eksploataciju prirodnih riječnih nanosa i…veeeliki broj benzinskih pumpi. Možda ih je baš u ovim krajevima i najviše po glavi stanovnika na našoj Planeti koja polako ali sigurno postaje sve siromašnija naftom.

E, upravo ova posljednja slika ovog dijela uravnjenog semberskog krajolika me je i potakla na zaključak da se o ozbiljnosti, efikasnosti pa i humanosti bh. države i te kako može govoriti i na naoko banalnom primjeru benzinskih pumpi iliti crpki. Jer su i one, sa svojim cijenama naftnih goriva, ogledalo naše države.

Čim ovako zaključih, odmah smanjih brzinu i presmotah parčić hartije. Sunčane naočale zamijenih onima za vid. Zaboravih na mobitel i zabuljih se u ispravne i neispravne, oprane i nečiste displeje s cijenama goriva. I? Mimo svih očekivanja, zabilježih toliko šarenilo cijena osnovnog dizel goriva da sam već danima u blagom delitrijumu. Imena pumpi, naravno, neću spominjati kako u našim javnostima ne bih raspirivao sumnju u bilo kakvo povlašćivanje jednih u odnosu na druge pumpadžije – vrag da ih sve nosi!

Na prvoj pumpi tik iza onog posljednjeg kružnog toka na izlasku iz Bijeljine prema Brčkom, cijena običnog dizela je 2,14 konvertibilnih maraka. Dakle, ista kao i na onoj posljednjoj gradskoj u Bijeljini prije raskrižja.

Na prvoj narednoj, cijena istog goriva je na taj dan bila 2,11 KM. Na trećoj, cijena jedne litre dizela je bila 2,9, a na četvrtoj 2,5 konvertibilnih maraka. Na petoj me pumpi dočeka pravi pozitivni šok – cijena jedne litre istog onog običnog dizela kojeg ‘kusa’ i moj štedljivko, toga istog dana je bila 2,3 konvertibilne marke.

A zatim su cijene ponovo počele rasti kao po nekoj čudnovatoj, očito, nepisanoj shemi uzimanja i davanja milostinje jadnih i sirotih naftaša. Prva naredna cijena negdje oko Brezovog Polja bijaše ponovo 2,9 KM. Zatim 2,11, pa 2,14, a zatim 2,19 KM. S tom cijenom sam i ušao u Distrikt i izašao iz njega.

Na dionici puta od Brčkog ka Tuzli i dalje prema Sarajevu, cijena običnog dizela je rasla i padala, ali nije bila nigdje niža od 2,18 KM. Prosječna cijena dizela od Tuzle do Sarajeva je ‘plivala’ između 2,21 i 2,24 KM, a onda su bljesnuli rekorderi u ‘mazijanju’ marže na naftna goriva – jedan slovenački i jedan federalni distributer, čija je cijena običnog dizela na taj dan bila 2,26 (oko 1,15 eura) i 2,36 konvertibilnih maraka. Isto kao u Poljskoj! U prebogatom Luxembourgu, gle čuda, tih je dana isti dizel bio za nekoliko procenata jeftiniji, oko 1,12 eura za litar.

Meni, kao i svima vama koji vozite ili maštate da se provozate za vlastitim upravljačem, je jasno da jeftino motorno gorivo postaje prošlost. Sirove nafte je u utrobi naše majčice Zemlje sve manje, a svjetski moćnici (onih oko 1% koji vladaju s oko 99% svjetskog bogatsva!) postaju sve poganiji i gladniji. Većina svih ratova od sredine prošlog stoljeća se vodilo zbog nafre, a u bliskoj

budućnosti će ih biti još više. Jer nafte i vode naprosto više neće biti za sve. Pa će najjači gramzivci, kao i svaka druga krvoločna gladež, otimati, otimati, otimati – do posljednje kapi. Siguran sam da je i vama jasno, kao što je meni, zašto Amerika gladnoga Trampa toliko voli Saudijce!? Zašto je pala Libija? Irak? Egipat? Zašto se zbilo “arapsko proljeće? Zašto tolika svađa oko Sirije i toliko mržnje prema Rusiji!

Ali ovo nije tema ovoga bloga, mada bih se uskoro volio vratiti i ovom, najbolnijem pitanju zapadne postedemokratije i postistine. Jer postistina, smatra Timoty Snyder u svom najnovijem bestseleru “O tiraniji”, predstavlja već samo predvorje fašizma.

Moja promišljanja u ovom času su okrenuta ka ovoj, našoj, državi. Odnosno njenom nedržavničkom odnosu prema svome građaninu. Jer ni jedna druga država u regionu, Evropi i svijetu, pa ni u onim zemljama koje u žargonu i mi ovdje nezasluženo zovemo ‘banana-države”, ne dopuštaju distributerima naftnih i plinovitih motornih goriva da divljaju s cijenama baš toliko koliko oni hoće, niti im dozvoli da uzimaju od vozača koliko žele. Svugdje u svijetu nafta se svrstava među nekolicinu strateških sirovina na kojima se temelji stabilnost cijele nacionalne ekonomije.

Ni ovo vam ne pričam napamet. Brzo nakon Sarajeva, život mi je okrenuo točkove prema Zagrebu, Ljubljani i dalje ka ‘trulom’ Zapadu. U prvoj susjednoj zemlji, Hrvatskoj, cijene običnog dizela su tih dana bile između 9,66 i 9,69 kuna (oko 1,39 eura). Vidite li tu promilsku razliku?

U Sloveniji su istog dana cijene istog goriva bile, također, ujednačene, od 1,29 do 1,31 eura. U Austriji od 1,24 do 1,28 eura. U Njemačkoj 1,27, u Belgiji 1,53, a u Nizozemskoj je prosjek bio 1,76 eura za litar mnooogo boljeg dizela nego što je naš.

Iako je cijena barela sirove nafte na londonskom tržištu u prošli petak skliznula za 13 centi i iznosila 74,41 dolara i na putu je, tako, četvrtog uzastopnog sedmičnog pada, nemoguće je prognozirati slijed događaja na globalnom tržištu nafte. Ali nimalo nije teško pretpostaviti da će domaći naftaši i dalje loviti u mutnom kao i do sada. A naša država će spavati jer se takve, životne teme, nje svakako ne tiču. Čak ni uoči toliko važnih i toliko neizvjesnih izbora! Iako je naša država, onomad davno, stvorena “za čovjeka”! Kojeg čovjeka, ja pojma nemam.

Ali slutim u čemu je kvaka.

(Bloger 1)