Mitovi nacionalnog heroizma i nacionalne žrtve vide se od Karpata, preko Balkana pa sve do Urala u brojnim novim spomenicima. Njezina estetika podsjeća na socijalističko doba; baš poput fetišizma odgovarajućih nacionalnih boja.

U Mađarskoj, na primjer, oni su čak i sveprisutni čak i na ambalaži proizvoda. U zapadnoj Evropi to su jedno vrijeme posmatrali sa podsmijehom, međutim nisu računali na to da će upravo taj “istočnjački proizvod” nazvan kao nacionalistički populizam naći i u njihovim državama. Također, Evropa nažalost nije naučila lekciju čemu može da vodi upravo nacionalistički populizam nakon raspada Jugoslavije koji smo mi u Bosni i Hercegovini bolno osjetili na svojoj vlastitoj koži.

U tom bi smislu bilo važno  da  se Evropa pozabavi u rješavanju  uzroka  nezadovoljstva koji tjeraju birače u ruke  populista.  Jedan od osnovnih uzroka jeste sve veći jaz između birača i izabranih. U spomenutim zemljama istočne Evrope, opći je razlog bio to što liberalna demokratija “nije isporučila” ono što je obećavala. Obećavala  je, ne samo političku slobodu, već i dobar život za sve koji se trude. Posebno ovo drugo nije zaživjelo.

Očekivanje znatnog dijela stanovništva u krizi oko 1989. bilo je da se može uhvatiti sa Zapadom, preuzeti svoje institucije i time preuzeti  njihov  uspješni socijalni model.  Barem nakon nekog vremena. No, najkasnije 2008. godine, tokom svjetske financijske krize, postalo je jasno da će se ovo očekivanje dugoročno razočarati.

Bilo je i drugih neugodnih iznenađenja. Nova politička klasa u svim svojim frakcijama, bilo “konzervativna” ili “socijaldemokratska”, pokazala se sve manje osjetljivim na potrebe i interese običnih ljudi. Mnogi njihovi predstavnici iskoristili su taj period za lično bogaćenje.Čemu svjedoče na stotine sumnjivih privatizacija javne imovine.

Korupcija je fenomen koji je teško istražiti i dokazati kao konkretno djelo, jer nikome ko je bio uključen (a uključeni su bili svi dijelovi političkog spektra) ne zanima otkrivanje afera. Važnije od traženja individualnih razloga bilo je potrebno da se kod ovakvog masovnog fenomena istraži uzrok i prilika. Kako je bilo moguće da nastane ovakva  politička kasta unutar društvenog sistema? Ovdje institucionalna kontrola nije uspjela. U mnogim zemljama nezavisnost pravosuđa i danas još uvijek ne postoji. Stranački pluralizam kao kontrola također nije funkcionirao, jer je postojalo nešto poput kartela tranzicijskih pobjednika koji su se držali devize – nemoj me dirati, neću ni ja tebe. Protest kao protuteža eliti bio je slab,  narod je bio zauzet egzistencijalnim pitanjima svakodnevnog života koji je novi sistem nametao.

Sve veće nezadovoljstvo stanovništva sa svojim političkim klasama dovelo je na vlast nacionalističke populiste. Kao najbolji primjer iz naše države može se navesti Milorad Dodik. Međutim, ovdje i vidimo najveći paradoks i šizofrenost populizma.  Upravo  glavni nosioci i pristalice ovih stranaka su gubitnici tranzicije koji se bore s novim društvenim konstelacijama i traže zaštitu u nacionalnoj ideologiji i snažnoj, a možda i autoritarnoj, državi i njezinom lideru koji je upravo taj koji ih je doveo u takvu poziciju beznađa. Jednostavno rečeno tlačeni traže utočište kod svog tlačitelja.

Evropa, dakle ako želi da izbjegne ovakav ili sličan scenarij trebala bi se pozabaviti životnim pitanjima običnih građana samim tim bi smanjila djelokrug populista na svojim prostorima.

Piše: Emir Šehić

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Kvaka.ba