Svjedoci smo da u zadnje vrijeme sve više i više novinari su oni koji se nalaze na meti raznih dijelova društva. Ti napadi se svrstavaju u dvije grupe, to jeste u fizičke i verbalne. Fizički napadi imaju daleko strašnije posljedice na sam rad novinara koji je od suštinske važnosti.

Važnost rada pravilnog i neometanog rada novinara je jako bitan u liberalnim društvima jer oni uspijevaju da takva društva održe čistim u slučaju pokušaja zloupotrebe slobode koja je data u cilju stjecanja ekonomske moći i zarade i političkog uticaja koji prelazi u zloupotrebu.

 

Teoretski, funkcija novinara izgleda zaista minimalna ali suštinska funkcija je jako bitna i to je ono što većina ljudi ne može, nema interes ili im nije dozvoljeno da percipira. Stanje na terenu je ono stvarno stanje koje je jedino zaista i bitno. Novinari pomoću svoje društvene uloge imaju zadatak da na terenu omoguće pristupanje informacijama običnim ljudima koji su, ustvari, jedini pokretač svih društvenih procesa. Ta većina, zbog svoje brojnosti ima jako veliku “težinu” pri donošenju svih važnih odluka koje su potrebne za egzistenciju jednog normalnog društva. U današnjem vremenu oni to rade preko svojih političkih predstavnika koje sami biraju na izborima. Jedina stvar koja koči ovaj proces jeste da ta ista većina ljudi potpunu zaboravi na moć svoje uloge nakon izbora. Oni pojedinci koji ne zaborave su vjerovatno prodali svoj glas za neku mizernu materijalnu korist. Takvom društvu, koje egzistira na takvom uređenju, a većina današnjih demokratskih društava ne može da egzistira ako u svojim redovima nema novinare koji će u međuvremenu da naprave javni prostor prenošenjem informacija i na taj način zahtijevati ljude da se i nakon što glasaju uključe u javnu raspravu o važnim temama.

Nažalost, i pored svih nastojanja i zahtjeva da se novinari ne etiketiraju kao izdajnici i kako god već bili nazivani, to se nastavlja dešavati u kontinuitetu. To onda dovodi do jedne opće mobiliziacije obične mase u čijoj službi rade novinari, a koja je usmjerena protiv njih.

Prema podacima UNESCO-a, a koji su objavljeni na njihovj službenoj stranici, u periodu od 2012. do 2016. što je u prosjeku dvije smrti sedmično.

Nastavljajući sa gore navedenim trendovima bitno je reći da je su u porastu i ostali vidovi nasilja nad novinarima kao što su premlaćivanja, mučenja, otmice, ucjenjivanje.

Treba napomenuti da je veći dio ove statistike smješten u ratom pogođene zemlje Bliskog Istoka, što je i za očekivati sa obzirom na nestabilnosti na tim prostorima u svim vidovima.

Problem se javlja i u digitalnim medijima gdje su isti izloženi sve većem broju tehničkih napada, prijetnji, širenja dezinformacija i proizvoljnog nadzora.

Pitanje je samo do kada će naša sloboda opstati bez ljudi koji nam omogućavaju da iznesemo svoje mišljenje jer kako god, moramo biti svjesni da su novinari produžena ruka slobode. Nećemo valjda sami sebi lomiti ruke?

Kvaka/ A.H.